Već tradicionalne XIX Vukovarske adventne svečanosti 2016. u Gradskom muzeju Vukovar prigodom paljenja prve svijeće na vijencu bile su bogate prikazanim programom. Tema je ovoga puta bilo zrno, od nastanka na polju do stola, odnosno Vukovar kao zrno života, sjeme zajedništva. Jedna od sekvenci programa bila je crtica o vukovarskim vodenicama i mlinarima-vodeničarima.Kako znamo, još od daleke prapovijesti, zrna žitarica mljela su se mlinskim kamenom pogonjenim na razne načine - bilo čovječjom rukom, bilo silom životinja, vjetra ili pak vode. Te mlinice koje rabe moćnu struju rijeke zovu se još i vodenice. U Vukovaru ih je bilo na desetke, a na Dunavu su postojale stoljećima. Svoja su sidrišta imali na I, II i III špornju u Novom Vukovaru. Pod dvorcem ih je bilo nekoliko, a onda opet kod klaonice u Starom Vukovaru i njima nasuprot na drugoj obali. Svaka je imala redni broj (do broja 31), a radi bolje uočljivosti na plovnom putu, obvezno su gornja i donja strana morale biti bijelo oličene i noću osvijetljene.Pojavom parnih strojeva, a pogotovo izumom električne energije nastaju moderni, parni i električni mlinovi koji preuzimaju primat na tržištu i polako potiskuju drevne vodenice i vodeničare. Tako je pred II svjetski rat u gradu ostalo još svega 7 vodenica. U ratu su i one teško oštećene i potopljene pogotovo koncem 1944. kada je linija fronte tekla Dunavom. Zadnja pak vukovarska vodenica prestala je s radom 1960-ih godina.Najstariji registrirani vukovarski vodeničari su Nikomet i Hiffer 1850. godine. Najviše ih je bilo između 1911., kada je registrirano ukupno 25 obrtnika, i 1937. s ukupno 24 vodeničara. Godine 1942. Gradsko je poglavarstvo registriralo 6 aktivnih vodenica, a njihovi vlasnici su bili: Mišo Živković, Antun Zelling i sin, Josip Koch i suvlasnici, Franjo Bainrauch, Marija Ther i Đuro Enzellbrenner te Pavao Uglik.Posao vodeničara je naporan: vreće s krušnim zrnom je trebalo prazniti, a dobiveno brašno potom u njih vraćati u pravilnom ritmu. Kako bi razbio monotoniju u svom poslu on bi svako toliko dolazio i kontrolirao proces. Prvo bi brašnom iz meljave napunio jednu, a potom drugu ruku. Iz jedne bi mirisao brašno, a u drugoj ga trljao med' prstima. Vješte ruke i istančan nos vodeničara tada bi analizirali dobiveno brašno.Mljeveno brašno posebno vonja, a prstima osjetiš njegovu tvrdoću i teksturu. Mlinar razlikuje pšenicu koja je gnojena stajskim gnojem od one koja je gnojena umjetnim. Isto tako, prepoznaje na kojoj je zemlji pšenica rasla. Je li zemlja crnica, prapor ili ilovača? Dnevno bi obavio i tucet meljava. Mljelo se brašno s raznih strana i okolišnih sela. Svako brašno bi pomirisao i provukao kroz prste. Postoji velika razlika: jedno je mekše, a drugo tvrđe. To je zato jer je prvo gnojeno stajskim gnojem, a drugo umjetnim.